Od nas osam, troje je imalo hrabru ideju biciklima krenuti par dana ranije. Rečeno – učinjeno. Zvjezdan Hudoletnjak, Dejan Brajković i Ivan Virovec, spakirali su torbe (od toga Ivan na svom full suspension biciklu sa 2,4″ gumama i ripnama koje dižu asfalt) i u utorak u 8h smo ih ispratili sa gradskog trga u Koprivnici.

Mi ostali, Mladen Boroša, Zoran Čani, Darko Nemec, Alen Rupa i Renato Ciler, vrijedno smo prikupili njihove torbe sa opremom, popakirali svu hranu i potrepštine, rezervne dijelove, alat i tekuća pitanja te ono najvažnije – dobro raspoloženje u kombi i sa prikolicom na kojoj su bili bicikli, krenuli u petak put Sv. Roka gdje smo unajmili kuću za ta tri dana.

Momci su lavovski odradili vožnju i u 2 dana prevalili cijeli put, stigavši tako prvog dana 185km daleko do Maljevackog selišta gdje su podigli šatore i prespavali noć. Drugi dan su odradili ostatak i stigli do Cvituše, gdje su unajmili apartman zbog kiše koja ih je oprala putem. Ukupno malo preko 300km i skoro 3000 mnv.

Zbog toga što su toliko brzo vozili, stigli su dan ranije od nas, što im je dalo vremena da samoinicijativno odvoze turu do Tulovih greda, dok smo mi nestrpljivo čekali 4h ujutro i polazak iz Koprivnica. Sama vožnja do tamo je prošla bez ikakvih problema. Lako smo pronašli smještaj i čak stigli 20 minuta prije početka prve organizirane vožnje taj dan sa oznakom EPIC, što Alen Rupa nije mogao propustiti i iz kombija je direktno biciklom odletio na start pridruživši se tamo Dejanu i Ivanu koji su već čekali.

Staza je stvarno bila EPIC. Neke je shrvao umor, neki su imali tehničke probleme. Bicikli su se vozili, nosili i gurali. Ukupno 70 km i preko 1500m uspona po terenima gdje i medvjedi oprezno kroče.

Ostatak ekipe nakon smještanja u kuću, odlučuje odvoziti drugu turu pod nazivom “Mile vode” u vlastitom aranžmanu. Vode je bilo, ali Milo je definitivno malo nategnuto. preko 50 km i skoro 900metara uspona po makadamima, ispranim siparima i šumi. Milina.

Vratili smo se na ručak i dočekali ekipu sa epica koji su vozili skoro 10 sati. Ne budi lijen, Dejan se na brzinu najeo i nastavio s nama na drugu turu tog dana, “Velebitske šišmiše”. Kratka tura od nekih 30 km i samo 600metara uspona, ali noću. Po povratku natrag, večera, druženje i u krevet jer sutra je novi (naporni) dan.

Buđenje u 6, doručak, provjera opreme, pranje i podmazivanje bicikala, pakiranje ruksaka. Danas je dan D. Odabrali smo najtežu turu planiranu tog vikenda. Bicikliranje u trajanju od 42km i 10km pješačenja na vrh Svetog Brda. Drugi najviši vrh Velebita sa 1752 mnv.  Nitko nije znao što nas točno čeka ni kako se spremiti. vrijeme je bilo sunčano, međutim vrh je bio prekriven oblacima. Popakirali smo sve što smo mogli i mislili da treba, ubacili ruksake u kombi koji nas slijedi do kraja biciklističke rute, gdje se pakiramo za pješačenje. Uspon biciklima je bio po Majstorskoj cesti. Dugih 20 km konstantnog makadamskog uspona, ali s obzirom da nije strmi gradijent (dobrim dijelom 6°, a kasnije nešto više), ništa (meni barem) prezahtjevno. Velika većina drugih vozača je bila na električnim biciklima, pa smo mi na “žgance” kako imali još veći respekt u njihovim očima. Hiking je bio nestvaran. Ne planinarim, pa nisam nikad bio na tako visokim vrhovima. Dok u daljini vidite vrh u izmaglici, izgleda nestvarno da se tamo treba popeti. Ali da, trebalo se. Skoro 2 sata uspona po jakoj buri na vrh gdje su oblaci nažalost sakrili pogled. Nema veze, sam čin uspona je bio velika nagrada svima koji su dobiciklirali do podnožja. Fizički naporno i po strmom terenu, samo da bi došli do vrha koji je bio u oblacima. Kratki foto session na vrhu sa ostatkom Rotorovaca i gas dolje, jer se tijelo brzo ohladi, a bura ne oprašta. Spustili smo se do kombija koji je čuvao bicikle i lagano nizbrdo natrag na organizirani ručak. 45km i 1600 metara uspona. Za odmor nije ostalo nešto vremena, jer smo navečer išli na koncert Psihomodo popa koji je bio organiziran u popularnom sanjkalištu Cvituša. Pjevajti iz sveg glasa “kad sam imao 16” ima poseban čar kad ste prešli četrdesetu.

Nedjeljno jutro je došlo prerano. Moramo se podsjetiti da nemamo više 16 godina :), no sunčano i prohladno jutro okruženo šumom i planinom brzo razbudi svakog, tako da nismo dugo  gubili vrijeme. Standardna rutina, provjera bicikala, popravci po potrebi i gas na start posljednje ture koju smo isplanirali za ovaj vikend. Voćno – sočna 50km i 590m uspona. Lokalni makadami i šumice uz posjet jednoj maloj organskoj farmi gdje smo stali na domaćim kolačima i raznim proizvodima koje vrijedne ruke mladog para koji vodi farmu proizvode za sebe i putnike namjernike. Taman toliko da razvrtimo umorne noge i da ostane energije za voziti kombi natrag do Koprivnice.
Vrijeme nas je poslužilo sva tri dana. Po povratku, krenuli smo sa pakiranjem i neminovnim povratkom u svakodnevnicu, putem dogovarajući neku novu turu.
Zahvaljujemo se našem klubu BK Rotor  na realizaciji startnina i prijevoza. Zahvaljujemo se našem glavnom sponzoru Carlsberg Croatia koja brine da nikad nismo žedni i zahvaljujemo se organizatorima eventa Srce Velebita što su omogućili ovakvo lijepo druženje.

Do drugi put!

Renato Ciler

Ostatak (dijela) fotki:

https://drive.google.com/drive/folders/1bgTHAlB4p1YE3NE4C5rqRncWkuCDMP9v?usp=sharing